Bilo je to još u 1. razredu osnovne škole kada je tadašnji župnik vlč. Pavao Markač za vrijeme vjeronauka upitao: «Želi li tko od vas postati svećenik», naravno da su gotovo svi dečki digli ruke pa tako i ja. Kasnije tog dana, ispričao sam tu zgodu obitelji i da želim biti služitelj Božji. Naravno da su to moje prepričavanje događaja tada prihvatili sa simpatijama. Godine su prolazile, a ja sam bio uporan u svojoj odluci koja je, s blagim odstupanjima, uvijek bila pozitivna. Došlo je i upisa u srednju školu. I tako sam najesen 1998. godine otišao u Zagreb na Šalatu. 48 nas je bilo u prvoj godini od kojih nas je 23 maturiralo, 13 nas se upisalo na bogosloviju 2002.g. i  samo 9 završilo i postali smo svećenici što potvrđuje onu staru –> mnogo je zvanih, a malo odabranih. Molite za sve nas da ustrajemo i dalje. 4 prekrasne godine proveo sam u župi Sračinec kao kapelan, a eto sada je biskup odlučio poslati me vama u Kuzminec i Imbriovec.  No sada bih nešto više htio reći o pozivu i njegovim dobrim i, na prvi pogled, manje dobrim stranama. Božji poziv sa sobom nosi i jedan na prvi pogled neugodan osjećaj, a to je samoća. No bili mi oženjeni ili živjeli u neženstvu uvijek se osjećamo osamljeni, da nismo dovoljno ljubljeni, da nismo uopće ljubljeni. To je temeljna patnja i muka svakog čovjeka. Ljudi očajnički pokušavaju i žele ispuniti tu nutarnju prazninu, ali time se gubi svaki poticaj srca koji vodi prema pozornosti za svakog bližnjeg. Da bi čovjek umaknuo svojoj usamljenosti ne smije pokušati umaknuti svojoj ranjivosti, jer ljubiti znači biti ranjiv. Ljubav je puno više od toga. Često se kaže da sve ima svoje granice, no granica u ljubavi prema Bogu jest baš u tome, da nema granica. Svatko tko stavlja granice ljubavi, zapravo i ne zna što znači ljubiti. Ljubiti treba bez pridržaja, jer u ljubav se ulaže osoba, a osoba se ne može cijepati; ili se potpuno daje ili se potpuno zatvara. Kažemo li da ljubimo Boga, ne možemo za sebe pridržati dio sebe. Ako želimo da naša ljubav bude potpuna, treba biti potpuno i darivanje. Ako ljubiš bližnjega trebaš mu na raspolaganje staviti sve svoje sposobnosti, misliti na drugoga i njegove potrebe. Boga treba ljubiti bez granica, bez pridržaja i bez iznimaka, ljubiti kako Isus zahtjeva: svim srcem, svom pameću, svom dušom, svim silama, ljubiti tako da nas nitko i ništa ne može od te ljubavi odijeliti, niti tu ljubav umanjiti. No ne zaboravite da je u svakom životnom pozivu važno da se čovjek što kvalitetnije ostvari.